Prije 29 godina na današnji dan, Srđan Aleksić je od Vojske Republike Srpske branio svog prijatelja, Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja. Nakon što se suprotstavio vojsci, pretučen je i od zadobijenih povreda pao u komu, te preminuo 27. januara 1993. godine.
Skoro 30 godina od njegove smrti, malo smo naučili iz njegovog primjera. Umjesto veličanja Srđana Aleksića i postavljanja njegovog primjera kao temelja obrazovanja i izgradnje novog sistema vrijednosti i mosta između naših država i naroda, veličamo one kojih bi trebali da se stidimo. Sve veće su tendencije da se slave ratni zločinci i sve je veći broj murala onih koji su se junačili naoružani do zuba na goloruke žene i djecu. A murala velikog Srđana Aleksića skoro i da nema. Uz to, netrpeljivost po osnovu vjere i nacionalnosti sve je izraženija, na društvenim mrežama i van njih, i zabrinjavajuće se toleriše. Političari ne doprinose pomirenju, već samo potpiruju ovakvo stanje. Proces pomirenja se nije desio.
U Crnoj Gori jedan od bulevara je nazvan po Srđanu Aleksiću, ali pored toga, stvarnih pomaka ka suočavanju sa prošlošću nema. Ovaj časni i ljudski čin Srđana Aleksića trebalo je biti opomena i obaveza svih nas, posebno mladih, da istrajemo u svojim zahtjevima da svi odgovorni za ratne zločine budu procesuirani i da izgrade odnose koji su narušeni. Ali nadležne institucije ćute, ratni zločini nijesu istraženi do kraja, nije utvrđena odgovornost, niti su procesuirani svi zločinci i njihovi pomagači. Nemamo presuda koje bi bile dio obrazovnih programa i kako bi se izgradio novi sistem vrijednosti koji će voditi pomirenju između naroda bivše Jugoslavije. Već 30 godina tapkamo u mjestu.
Obrazovni programi ne sadrže informacije i mladi ostaju potpuno neinformisani o ratnoj prošlosti koja i nas i danas toliko opterećuje. Rezultat svega je da mladi znaju veoma malo o ratnim dešavanjima iz 90-ih, a znanje koje imaju počiva na informacijama od njihovoih roditelja, koje je često subjektivno, nepotpuno ili netačno.
Zato je rezultat: diskriminacija, podjele društva, govor mržnje, i da sve ovo i dalje prolazi nekažnjeno jer nemamo adekvatan odgovor od države. Ne reaguje se adekvatno na fašizam, na kršenje ljudskih prava, na veličanje ratnih zločinaca, te samim tim, niko ne odgovara za širenje govora mržnje.
Zbog svega ovoga, potrebne su nam nove politike i drugačiji procesi kako bismo konačno zaustavili proces zaboravljanja ratne prošlosti i kako bismo utvrdili odgovornost svih počinioca ratnih zločina i kako bismo izgradili nove odnose i pomirenje.
