Inicijativa mladih za ljudska prava podsjeća da se danas navršava 30 godina od kad je Srđan Aleksić dao svoj život za život sugrađanina Alena Glavovića.
Srđan Aleksić je bio Srbin iz Trebinja, koji se amaterski bavio glumom, a bio je i juniorski rekorder u plivanju u vrijeme tadašnje Jugoslavije. Kada je rat počeo, bio je pripadnik Vojske Republike Srpske koju je napustio jer je bio zgrožen onim što se radilo. Za vrijeme 1993. godine vršen je progn muslimana iz Trebinja i u tm periodu Trebinje je napustilo oko 4,5 hiljade Bošnjaka.
Vojska Republike Srpske je 21. januara 1993 legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci i kada su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Bošnjak, Alen Glavović, počeli su ga maltretirati i tući. U tom trenutku se umješao Srđan Aleksić koji je pokušao da pomogne Alenu. Tada su četvorica vojnika, pred prolaznicima i policajcima, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih povreda, Srđan je pao u komu i preminuo nekoliko dana kasnije, tačnije 27. januara 1993. godine. Preminuo je u 26oj godini života.
Koliko je vrijedan ljudski život govori nam i činjenica da su Srđanovi napadači osuđeni na po 28 mjeseci zatvora. Jedan od napadača je poginuo tokom rata, a ostali su osuđeni.
Srđanu Aleksiću je posthumn dodjeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, dok je od strane Republike Srbije i tadašnjeg predsjednika posthumn odlikovan i medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“. Nekoliko ulica i bulevara u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji nosi njegovo ime, a izvedeno je i nekoliko predstava u njegovu čast.
Koliko smo naučili tri decenije kasnije na njegovom primjeru? Vrlo malo. Građani Crne Gore ne žive vrijednosti za koje je Srđan Aleksić dao svoj život. U Crnoj Gori je i dalje na snazi veličanje presuđenih ratnih zločinaca, umjesto heroja koji su u periodu devedesetih bili rijetki. Netrpeljivost među društvom je u porastu, dok je govor mržnje prustan svuda i prolazi nekažnjivo.
Činjenica da mladi u Crnoj Gori znaju veoma malo o ratnim zločinima, podrazumjeva da skoro niko od njih nije ni čuo za ljudski čin Sršana Aleksića. Kao društvo moramo dokazati da smo spremini da se suočimo sa prošlošću i da ne želimo više da stojimo u mjestu kada je u pitanju ratna prošlost devedesetih.
Neophodno je i da djelo Srđana uđe u obrazovni sistem i da se kultura sjećanja uspostavi kako bi mladi naraštaji bili upoznati sa ovim djelom. Kako bismo doprinjeli zdravijem i boljem društvu, neophodno je da institucije kvalitetno rade svoj posao, kažnjavaju krivce za širenje govora mrđnje i netrpeljivosti, te se posvete istrađivanju nepresuđenih ratnih zločina, kao i da opet pretresu stare ratne zločine te privedu pred lice pravde sve odgovorne za sva nedjela činjena devedesetih godina.
